MLADI nam odlaze. Nikakvih nekoliko desetaka tisuća kuna koje je HDZ planirao dijeliti to neće promijeniti (veći dio tog iznosa se i sada može dobiti kao potpora za samozapošljavanje). Problem je sasvim drugdje.
Problem je odnos prema mladim stručnjacima u nas. Dozvolite mi priču iz osobnog iskustva.
Piše:Goran Vojković
Svake godine, kao sveučilišni nastavnik, odaberem jednog ili dva kvalitetna studenta za demonstratore na svojim kolegijima. Svake godine se nađemo na kraju semestra te porazgovaramo o njihovim željama i planovima. Zanimaju me razmišljanja i stavovi novih generacija.
Divni, krasni mladi ljudi. Često došli u Zagreb sami, iz neke izgubljene hrvatske ili hercegovačke provincije. Neki su u želji za boljom školom došli već s 14 godina, gotovo djeca, u đački dom sa svime što takav život nosi. Pa nastavili boravak u kakvom studentskom domu. Jedva čekaju završiti studij, naći posao i osamostaliti se – dosade ljudima zajedničke spavaonice, menze i zajedničke sanitarije, ma kako dobar učenički ili studentski dom bio.
Malo je onih koji mogu voditi razvojne timove
Obično se već u studentskim godinama vidi kakav će netko biti i ti mladi su često oni kakve će sutra firme tražiti. To su budući razvojni inženjeri, šefovi timova, oni koji ne samo rade već i guraju firmu naprijed. Oni kakvih nema više od nekoliko postotaka u svakom društvu. Hrpu godina sam radio u firmama i postoji jedna konstanta – ne može svatko biti menadžer, ne može svatko voditi tim. Dragocjeni su takvi svakoj firmi i svakom društvu.
Iz osobnog iskustva već znam da će većina tih mladih ljudi koji se dodatno trude na fakultetu i dodatno ulažu u svoje stručne aktivnosti i izvan onoga što je neophodno – sutra biti upravo traženi kadrovi. Oni koji mijenjaju poslovanje firme. Lansiraju nove proizvode. Možda i mijenjaju svijet.
Budući da imam zapisane telefonske brojeve svojih demonstranata, koji tu ostanu i kada diplomiraju, onda mi Viber ili neka od sličnih aplikacija kroz nekoliko godina javi da su promijenili broj. U njemački, britanski ili neke treće države. Pogledam LinkedIn, poslovnu mrežu i njihovog poslodavca – odselili su se. Čestitam im porukom. Onda se upitam zašto su otišli.
Prvo je pitanje radimo li ja i moji kolege nastavnici dobar posao. Krećeš od sebe. Pogledam im poslovne profile i vidim da su našli posao u struci. Ne rade pomoćne poslove. Rade kao inženjeri na inženjerskim poslovima. Neki su već u svojoj tridesetoj na nižoj menadžerskoj poziciji.
Pa ako je netko tko je stranac, koji govori s naglaskom i nema “kontakata”, u nekoliko godina u Njemačkoj ili kakvoj srodnoj zemlji došao do šefovskog mjesta u struci, to znači da smo ih dobro naučili i da se njihova znanja cijene. A rade često na mjestima koja su odgovorna, gdje greške nisu dozvoljene. Sama činjenica da je strani poslodavac zaključio da su kvalitetni je pohvala njihovom radu, njihovim učiteljima i profesorima i, naravno, njihovim roditeljima koji su im usadili radne navike.
U društvu ovisnom o politici ne napreduje se prema kvaliteti
Onda se sjetim da je problem negdje drugdje. Naime, u Hrvatskoj cijela područja industrije (izvan IT-a) ovise o državi i politici. Hrpa zapošljavanja i napredovanja rješavaju se na raznim večerama gdje se gura “svoje ljude”, dok drugi mogu biti samo šljakeri.
Nekada su se lokalni i manje lokalni šerifi (znamo po ovim bivšim ministrima kako se zapošljava u nas) nalazili po restoranima, a sada se nalaze po raznim objektima izvan gradova. Tamo se uz meze i alkohol kroji kadrovska politika ove države, odjek toga ponekad snimi USKOK u kakvoj istrazi. Hrvatski javni sektor je ogroman, hrpa privrede je ovisna o politici ili u rukama države i dodatno hrpa privatnih firmi živi od države i veza s državom – pa se poslovi rješavaju po tim večerama.
Mladi koji u to nisu uključeni, koji obiteljski, stranački ili na druge načine ne ulaze u te političke i rodijačke krugove, tu ne mogu napredovati. U nas je ogroman dio privrede izravno ili neizravno vezan za državu i politiku. Uvijek će se tu naći neki nećak, neki pripadnik mladeži, neki umreženi koji ima prednost u odnosu na ove koji imaju znanje i radne navike.
U Hrvatskoj više vrijedi jedan umreženi rođak nego 10 sposobnih
Zato vam ti mladi i sposobni odlaze. Zato su moji nekadašnji demonstratori danas dame i gospoda inženjeri po Europi i Aziji. Sada rade za novce veće nego što ih imaju u Hrvatskoj premijer ili predsjednik republike.
Nedavno je bila i priča po društvenim mrežama, naizgled nepovezana, koliko je malo žena na menadžerskim mjestima u nas. No, razlog je isti. Kada se položaji dijele po privatnim večerama lokalnih šerifa, jer ovdje država i politika odlučuju sve i sva, onda tu za žene nema mjesta. Ti koji dijele mjesta su muška društva koja u nekom gradu ili županiji odlučuju tko će gdje biti. Nije to samo vezano za javni sektor ili zanimanja koja su vezana uglavnom za javni sektor – čak i da imate potpuno privatni biznis, više vam u upravi firme vrijedi jedan umreženi rođak političara koji će vam progurati papire nego 10 sposobnih, jer ako se lokalnom šerifu ne svidite neće vam pomoći ni tim odvjetnika.
Izuzetaka gdje možete napredovati i bez politike naravno ima, primjerice IT-a, no ima ih jer politika nema pojma čime se ti uopće bave. No, ako ste u zanimanju koje je prirodno vezano za velike sustave ili neke odnose s državom – onda je priča kako sam već naveo. A kada vam ode jedan taj sposobni, taj jedan student koji već s 30 godina vodi mali tim a s 40 će upravljati s 20 ljudi ili cijelom firmom onda to nije samo jedan koji je otišao. Onda cijeli tim kojeg će taj voditi neće biti stvoren u Hrvatskoj već u Njemačkoj, Austriji ili Irskoj – a to znači gubitak ne jednog nego 10 ili 50 radnih mjesta i ne poreza kojeg plaća taj jedan ili jedan, već poreza kojeg bi plaćalo 50 osoba.
Meritokracija umjesto uhljebizma
Nikakve financijske pomoći za povratak tu neće pomoći. Pomoglo bi samo da se u ovoj zemlji počne cijeniti meritokracija (od lat. meritum – zasluga; vrijednost; grč. κρατείν / kratein – vladati), dakle napredovanje po zaslugama umjesto političkog i rodijačkog.
Mladi stručnjaci ne žele raditi za sitne novce, dok će a njihove uspjehe će preuzimati bahati politički postavljeni kadrovi tankih CV-a i sumnjivo stečenim copy/paste titulama. Nikakve vatrogasne mjere tipa dijeljenja proračunskog novca “za povratak” to neće promijeniti. Taj novac, a i puno veći od onoga što HDZ misli dijeliti našeg novca, ti moji bivši studenti ionako zarade radeći svoj posao u struci. I dodatno će radom vani osigurati sebi mirovinu koju ovdje ne mogu ni sanjati.
Vi gospodo iz vlasti, a i dobar dio oporbe – vi ste problem, pa ne možete biti ujedno i rješenje. Niste stručni ni u kom pogledu osim stranačkog uvlačenja pa ne možete ni shvatiti zašto idu u svijet oni koji znaju raditi svoj posao. Ljudi odlaze radi boljih životnih šansi, uređenog društva i mogućnosti napredovanja sukladno znanju, a ne stranačkoj i familijarnoj pripadnosti.
Tekst preuzet sa portala Index.hr
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Novi DANI