Uspon Adolfa Hitlera na vlast po mnogim ocjenama rezultat je kratkovidosti njemačkih konzervativaca i partija centra koje koje nisu prepoznale opasnost od uspona najvećeg zla 20. vijeka.
Velika depresija početkom 30-ih pružila je Hitleru političku priliku. Umjerene političke stranke sve više nisu bile u stanju zaustaviti plimu ekstremizma ali bez obzira na sve veći broj glasova koje su osvajali, nacisti nikada nisu uspjeli da sami formiraju većinu i preuzmu vlast.
Izbori u septembru 1930. rezultirali su raspadom velike koalicije (SPD i DVP) i njenom zamjenom manjinskim kabinetom. Njen vođa, kancelar Heinrich Brüning iz Stranke centra , upravljao je vanrednim dekretima predsjednika Njemačke Paula von Hindenburga.
Nacistička partija se podigla iz anonimnosti i osvojila 18,3 posto glasova i 107 parlamentarnih mjesta na izborima 1930. godine, postavši druga najveća stranka u parlamentu.
Hitler se kandidovao protiv Hindenburga na predsedničkim izborima 1932. godine ali je bio drugi u oba kruga izbora, sakupivši više od 35 posto glasova na konačnim izborima.
Iako je izgubio od Hindenburga, ovi izbori su Hitlera učvrstili kao snažnu silu u njemačkoj politici.
Imenovanje za kancelara
Odsustvo efikasne vlade navelo je dva uticajna političara, Franza fon Papena i Alfreda Hugenberga , zajedno sa nekoliko drugih industrijalaca i biznismena, da napišu pismo predsjedniku Hindenburgu. Potpisnici su pozvali predsjednika Hindenburga da imenuje Hitlera za vođu vlade “nezavisne od parlamentarnih stranaka”, koja bi se mogla pretvoriti u pokret koji bi “očarao milione ljudi”.
Hindenburg je nevoljko pristao da imenuje Hitlera za kancelara nakon što dva dodatna parlamentarna izbora – u julu i novembru 1932. – nisu rezultirala formiranjem većinske vlade.
Hitler je u novembru 1932. imao pad broja osvojenih glasova i njegova partija izgubila je oko dva miliona glasača. Ipak ispostaviće se, bili su to poslednji slobodni izbori u Vajmarskoj Republici.
Hitler je imenovan za kancelara koalicione vlade 30. januara 1933. a Nacistička partija je dobila tri funkcije: osim kancelarske pozicije, Wilhelm Frick postavljen je za ministra unutrašnjih poslova, a Hermann Göring za ministra unutrašnjih poslova Pruske.
Hitler je insistirao na ministarskim pozicijama kao načinu da se stekne kontrola nad policijom u većem dijelu Njemačke.
Požar u Rajhstagu i martovski izbori
Zbog političkog zastoja, Hitler je zatražio je od predsjednika Hindenburga da ponovo raspusti Rajhstag, a izbori su zakazani za početak marta.
Ipak par dana pred održavanje izbora zapaljena je zgrada Rajhstaga 27. februara 1933. godine .
Göring je okrivio komunističku zavjeru, jer je holandski komunista Marinus van der Lubbe pronađen u inkriminirajućim okolnostima unutar zapaljene zgrade.
Na Hitlerov nagovor, Hindenburg je odobrio dekreta koji su izradili nacisti a koji je suspendovao osnovna prava i dozvolio pritvor bez suđenja.
Dekret je dozvoljen članom 48 Vajmarskog ustava, koji je predsjedniku dao ovlaštenje da preduzme hitne mjere radi zaštite javne sigurnosti i reda.
To je dovelo do hapšenja Ernsta Thälmanna i 4.000 drugih vođa i članova Komunističke partije Njemačke KPD-a 6 dana prije izbora.
KPD-u nije zabranjeno bilo da se takmiči na izborima ali se Nacistička partija se bavila i paravojnim nasiljem i širenjem antikomunističke propagande u danima koji su prethodili izborima zakazanim za 5.mart mart 1933. godine.
To je u velikoj mjeri razorilo KPD i dovelo do dodatnog jačanja Nacističke stranke koja je na samim izborima porasla na 43,9 posto i dobila najveći broj mjesta u parlamentu. Ipak bez obzira na sve Hitlerova stranka nije uspjela osigurati apsolutnu većinu, zbog čega je bila potrebna nova koalicija sa DNVP-om Njemačkom nacionalnom narodnom partijom.
Put u apsolutna vlast
Kako bi postigla potpunu političku kontrolu uprkos tome što nije imala apsolutnu većinu u parlamentu, Hitlerova vlada je iznijela Ermächtigungsgesetz (Akt o omogućavanju) na glasanje u novoizabranom Reichstagu. Zakon – službeno nazvan Gesetz zur Behebung der Not von Volk und Reich („Zakon za otklanjanje nevolja ljudi i Rajha“) dao je Hitlerovoj vladi moć da donosi zakone bez saglasnosti Reichstaga na četiri godine.
Pošto bi to uticalo na ustav, za usvajanje Zakona o omogućavanju je bila potrebna dvotrećinska većina. Ne prepuštajući ništa slučaju, nacisti su iskoristili odredbe Uredbe o požaru Rajhstaga da uhapse sve komunističke poslanika (njih 81) i spriječili nekoliko društvenih Demokrate od prisustva.
Dana 23. marta 1933. Rajhstag se okupio u Kroll operskoj kući pod turbulentnim okolnostima.
Redovi pripadnika SA služili su kao stražari unutar zgrade, dok su velike grupe napolju koje su se protivile predloženom zakonu uzvikivale slogane i pretnje poslanicima koji su stigli.
Nakon što je Hitler verbalno obećao lideru stranke Centra Ludwigu Kaasu da će Hindenburg zadržati svoju moć veta, Kaas je najavio da će Stranka centra podržati Zakon o omogućavanju.
Zakon je usvojen sa 444 glasa za i 94 glasova, a sve stranke osim socijaldemokrata glasale su za. Zakon o omogućavanju, zajedno sa dekretom o požaru Rajhstaga, transformisao je Hitlerovu vladu u de facto pravnu diktaturu.
Do novembra zabranio i sve ostale
Postigavši potpunu kontrolu nad zakonodavnom i izvršnom granom vlasti, Hitler i njegovi saveznici počeli su potiskivati preostalu opoziciju. Socijaldemokratska partija je zabranjena, a njena imovina oduzeta.
Dok su mnogi sindikalni delegati bili u Berlinu na prvomajskim aktivnostima, SA jurišnici su okupirali sindikalne urede širom zemlje. Dana 2. maja 1933. svi sindikati su bili prisiljeni da se raspuste, a njihovi vođe uhapšeni. Neki su poslani u koncentracione logore .
Do kraja juna druge stranke su bile zastrašene da se raspuste. Ovo je uključivalo i nominalnog koalicionog partnera nacista, DNVP a Hitler je prisilio njenog vođu Hugenberga da podnese ostavku 29. juna.
Dana 14. jula 1933. godine, Nacistička partija je proglašena jedinom legalnom političkom strankom u Njemačkoj. Hitler je dodatno očistio političke protivnike u Noći dugih noževa , koja se odigrala od 30. juna 1934. godine.
2. avgusta 1934. njemački predsjednik Hindenburg je umro. Kabinet je prethodnog dana donio “Zakon o najvišem državnom uredu Rajha”. Ovaj zakon je naveo da će nakon Hindenburgove smrti, funkcija predsjednika biti ukinuta i njena ovlaštenja spojena sa kancelarovom. Hitler je tako postao šef države kao i šef vlade, i formalno je imenovan kao Führer und Reichskanzler (vođa i kancelar), [2] Ovom akcijom Hitler je eliminisao posljednji pravni lijek kojim je mogao biti smijenjen.
Na izborima u novembru Nacistička stranka koja je bila i jedina osvojila je apsolutnu vlast.
novidani.com