Novi Dani
Sa ove distance TikTok

Ako pitate teoretičare zavjere sudbina Jugoslavije zapečaćena je upravo u ovoj kući u Drezdenu gdje je na današnji dan održan čuveni kongres KPJ

Ako pitate teoretičare zavjere, nacionaliste i desničarske medije, sudbina Jugoslavije zapečaćena je upravo na ovom mjestu, u ulici An der Berglene broj 4. u Drezdenu gdje se na današnji dan davne 1928. godine održao četvrti kongres Komunističke partije Jugoslavije.

U ovoj kući koju je švicarska komunistkinja Mentona Moser iz svog nasljedstva dala Komunističkoj partiji Njemačke nalazila se Partijska škola »Roza Luksemburg« sve do 2. marta 1933. kada su Hitlerovi nacisti i policija zauzeli zgradu svega par dana nakon njegovog preuzimanja vlasti.

Kuća je danas ponovo u privatnom vlasništvu i ništa oko nje ne ukazuje na to da je upravo tu partijsku školu završio bivši vođa Istočne Njemačke Erich Honecker ali i da je KPJ na tom mjestu održala svoj poslednji kongres prije početka Drugog svjetskog rata.

Kako je zapisala Ubavka Vujošević organizacija kongresa u tehničkom i konspirativnom pogledu bila je dobro sprovedena.

Centralni komitet KP Nemačke pružio je na tom poslu punu pomoć: s njegovim predstavnikom Francom Dalemom rešeno je da se kongres održi u Drezdenu, u kojem su za to postojali veoma povoljni uslovi. U najotmenijem predgrađu Drezdena nalazila se Partijska škola »Roza Luksemburg« (u ulici An der Berglene broj 4), u kojoj su redovno održavani kursevi za komuniste iz raznih krajeva Nemačke. Prisustvo grupe ljudi ne bi, usled toga, izazivalo nikakve sumnje, tim pre, što su delegati u istoj zgradi mogli da se hrane i spavaju. Kongres su obezbjeđivali i prihvatali delegate nemački komunisti, među njima veterani Komunističke partije Nemačke Hajnc Bauš, njegova žena i njene sestre.  Četvrti kongres KPJ počeo je s radom 5. novembra 1928. u sali, posebno za to ukrašenoj, partijske škole »Roz a Luksemburg«.

Četvrti kongres KPJ – obračun sa „levim” i desnim frakcionaštvom – Ubavka Vujošević

Kongresu KPJ koja je tada u Kraljevini SHS bila zabranjena i u dobroj mjeri uništena represijom režima, prisustvovalo je svega 25 delegata i jedan delegat SKOJ-a. Kongresu su takođe prisustvovali i Palmiro Toljati i Dmitri Manuilski, u ime Kominterne i Milan Gorkić (Josip Čižinski – kasnije vođa KPJ) u ime Komunističke omladinske internacionale. 

Na Četvrtom kongresu izabran je novi Centralni komitet i Politbiro. Kongres je odlučio da novi CK KPJ mora biti sastavljen od komunista svih jugoslavenskih nacionalnosti koji su po socijalnom sastavu pretežno radnici.

U CK su izabrani — Jovan Mališić, Đuro Đaković, Josip Čižinski, Ljubo Radovanović, Filip Filipović, Marko Mašamović, Laza Stefanović, Đuro Salaj, Gojko Vuković, Žika Pecarski, Josip Debeljak.. Za političkog sekretara (prvog čovjeka Partije) izabran je Jovan Mališić, a za organizacionog sekretara Đuro Đaković.

Rezolucije kongresa i nacionalno pitanje

Komunistička partija Jugoslavije je ocenila nastanak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca kao akt imperijalizma:

Već samim stvaranjem države SHS, stvorene su mnogobrojne i duboke suprotnosti unutar države SHS, koje neizbežno vode u susret novome ratu i koje ce mogu rešiti samo slomom te državne tvorevine. Dok su pri pretvaranju predratne Srbije u sadanju državu SHS pobednički imperijalisti Antante ostavili više stotina hiljada Slovenaca i Hrvata pod jarmom italijanskog imperijalizma, oni su stavili pod vlast velikosrpske buržoazije ne samo Slovence, Hrvate i do rata nezavisne Crnogorce i ostavili pod njenom vlašću 1913. godine osvojeni najveći deo Makedonije, nego su joj priklopili znatna albanska, bugarska i mađarska područja. Na takav način, kao sastavni deo svetskog imperijalističkog sistema, Senžermenskim, Trijanonskim i Nejskim mirovnim ugovorima stvoreni novi sistem nacionalnog ugnjetavanja u državi SHS stvorio je i nove suprotnosti između države SHS i njenih suseda.

Kao glavni neprijatelj naroda prepoznata je “hegemonistička buržoazija i njena vojna monarhija”. Jugoslovenski komunisti, a posebno pripadnici vladajuće srpske nacije, treba da priznaju “pravo na otcepljenje i pravo na oružani ustanak protiv nacionalnog ugnjetavanja”.

Poseban osvrt dat je na težak položaj albanskog naroda pod beogradskim režimom:

S imperijalističkim ugovorima o miru ostala je posle rata i oko trećina albanskog naroda pod vladavinom velikosrpske buržoazije, protiv kojeg ona sprovodi isti ugnjetački režim kao i u Makedoniji… Albanski narod, kapitalistički još nerazvijen, kako u Albaniji tako i u Jugoslaviji, može da se oslobodi i ujedini samo u naslonu na radništvo, seljaštvo i ostale pokrete ugnjetenih nacija na Balkanu, u masovnoj nacionalno-revolucionarnoj borbi kako protiv velikosrpskog, tako i protiv italijanskog imperijalizma i domaće begovske kontrarevolucije.

Aneksija albanskih krajeva u Makedoniji i na Kosovu je stvorila suprotnost sa Albanijom. Stoga, Komunistička partija Jugoslavije” izjavljuje solidarnost revolucionarnih radnika i seljaka ostalih nacija Jugoslavije, a pre svega Srbije, s Albanskim nacionalno-revolucionarnim pokretom u licu Kosovskog komiteta i poziva radničku klasu da svestrano pomažu borbu raskomadanog i ugnjetenog albanskog naroda za nezavisnu i ujedinjenu Albanije.

Kontroverze

Ova rezolucija KPJ danas u velikoj mjeri služi desničarskim medijiam i autorima kao dokaz da su upravo jugoslovneski komunisti oduvijek imali namjeru razbiti Jugoslaviju.

Ovu tvrdnju iznosio je čak i Borislav Jović, jedan od čelnika tih istih jugoslovneskih komunista koji su bili akteri njenog raspada. Jović je ipak odgovorne za raspad SFRJ tražio daleko u istoriji i tu upravo među ljudima od kojih velika većina nije dočekala ni Titovo preuzimanje partije niti stvaranje SFRJ.

– Na Drezdenskom kongresu odlučeno je da se Jugoslavija rasturi na više malih nacionalnih država; da se srpski narod, kao većinski onemogući da dalje eksploatiše manje jugoslovenske narode; da se albanskom i mađarskom narodu pomogne da se priključe svojim matičnim državama, kazao je između ostalog jedan od poslednjih čelnika srpskih komunista Borislav Jović.

Lenjinovo shvatanje eksploatisanih naroda

Da bi se sama rezolucija KPJ iz Drezdena razumjela ipak je potrebno poznavati terminologiju kojom su se poučeni Lenjinom i njegovim shvatnjem imperijalizma služili tadašnji komunisti a koju veliku broj “komunista iz 90-ih” nikada nije ni naučio.

Lenjin je smatrao da su manji narodi u Ruskom Carstvu bili eksploatirani i potlačeni. On je vjerovao da ruski režim ekonomski, politički i kulturno potiskuje te narode kako bi očuvao svoju vlast i dominaciju. Smatrao je da se ruski kapitalisti i vlasti koriste resursima i radnom snagom manjih naroda za vlastitu korist.

Lenjin je zagovarao pravo na samoopredjeljenje svih nacija, što je značilo da svaki narod treba imati pravo na političku autonomiju ili čak nezavisnost ako to želi. Ovaj stav bio je ključan u formiranju politike Sovjetske vlasti o nacionalnostima ali i za stvaranje temelja Sovjetskog saveza, jer je osnivač SSSR-a takođe smatrao da se ti narodi slobodno trebaju udružiti. Dakle Lenjin nije želio raskomadati Rusiju onako kako su se raskomadalo Osmansko ili Austro Ugarsko carstvo poslije Prvog svjetskog rata. Zapravo ju je spasio od takve sudbine.

Žalio je stvoriti nešto veće na novim i zdravim osnovama čime je Rusija nakon Prvog svjetskog rata izbjegla sudbinu propalih imperija a Lenjin je stvorio veliku zemlju. Slično su željeli i jugoslovneski komunisti. Njihov cilj bio je dati svakom narodu pravo da afirmiše svoj nacionalni identitet a onda stvoriti nešto veće poput Balkanske federacije koju su zamišljali.

Istoričar Stefan Gužvica smatra da su nacionalističke tvrdnje o zavjeri sa Drezdenskog kongresa nemaju osnova.

On je nedavno u emisji kod Milomira Marića kazao da je za KPJ Kraljevina SHS bila “tamnica naroda” a taj je stav dominirao od 1928-1935 godine. On je rekao da od 1935. u KPJ dolazi do podršku teritorijalnom integritetu Jugoslavije ali se isticalo da se Jugoslavija može odbraniti samo ako postane federativna država ravnopravnih naroda.

Njihov prethodni stav da Kraljevinu SHS kao “tamnicu naroda” treba razbiti nije imao za cilj stvaranje malih državica nego Balkanska komunistička federacije, u kojoj bi se se nacionalno pitanje koristi kao emancipatorska sila i u koju bi svi narodi ušli svojom voljom.

Posljedice

Nakon kongresa, veći dio rukovodstva KPJ odlazi na rad u zemlju. Među njima je i novi vođa KPJ Mališić, koji održava ilegalne sastanke rukovodstva u Zagrebu, i širom zemlje. Kada su novi rukovodioci stigli u zemlju, dočekala ih je otvorena diktatura proglašena 6. januara 1929, što je izgledalo kao potvrda teze o blizini revolucije.

Uslijedile su brojne racije, hapšenja ali i ubistva poznatih komunista. Komunistička partija Jugoslavije odgovorila je pozivom na oružani ustanak. Ilegalci su poslati u razne krajeve zemlje da prikupljaju oružje i organizuju napade na policiju. Prva polovina 1929. godine obeležena je serijom oružanih okršaja između komunista i policije.

Malobrojni komunisti su uzalud pokušavali da pokrenu mase na “oružani ustanak” putem izolovanih uličnih borbi. Međutim, stanovništvo nije sledilo primer avangarde, a odgovor kraljeve policije je bio brutalan. Usledile su bezobzirne policijske odmazde, tokom kojih su ubijene i uhapšene mnoge komunističke vođe.

U prvih nekoliko meseci su ubijeni mnogi visoki rukovodioci KPJ, SKOJ-a i Crvene pomoći, uključujući i organizacionog sekretara KPJ Đuru Đakovića.

Krajem 1929. godine vođstvo KPJ je bila meta žestoke kritike Kominterne, zbog tendencije razvoja podzemne jugoslovenske partije ka pučizmu, a na štetu radničkog organizovanja. Jula 1930. godine Kominterna je saopštila da je slogan o “oružanom ustanku” bio potpuno pogrešno shvaćen u Jugoslaviji. Fokus je stavljen na organizaciju ilegalnih sindikata, dok su oni koji zahtevaju trenutni oružani ustanak proglašeni teroristima u partijskoj štampi.

Smjena rukovodstva KPJ

U narednom periodu, Kominterna neprestano mijenja sastav najužeg partijskog rukovodstva KPJ. Neko su vrijeme djelovala dva rukovodstva — jedno u zemlji, a drugo u Beču, dok je koordinator bio Jovan Mališić. Tako je formiran Polirtbiro u sastavu — Jovan Mališić, Viktor Koleša, Žika Pecarski, Blagoje Nikolić i Marko Mašanović, sa zadatkom da djeluje u zemlji, a u Zagranični biro su postavljeni — Filip Filipović, Đuro Salaj i, kao koordinator Jovan Mališić.

U siječnju 1930. godine Kominterna je u Politbiro uključila Petka Miletića i Ristu Samardžića, a ubrzo zatim u zajedničko rukovodstvo kooptirani su i Antun Mavrak, Akif Šeremet, Nikola Kovačević i Karlo Hudomal. Samo nekoliko dana kasnije smijenjen je s funkcije sekretara Jovan Mališić, a obrazloženje — »sukob s cjelokupnim rukovodstvom«.

Ocjene i tumačenja

IV kongres je dao novo rukovodstvo, takozvano ’radničko rukovodstvo’. Kako se moglo i očekivati s obzirom na njegov slab sastav rukovodstvo nije imalo snage da se nosi sa zadacima koji su pred njega postavljali velike zahtjeve, posebno posle proglašenja vojno-fašističke diktature 6. januara 1929. g. Političko-taktička linija rukovodstva 1929. godine bila je, kako je poznato, ocijenjena kao pogrešna (IV partijska konferencija 1934).[11]

Sima Marković

Za pojedine publiciste su odluke Drezdenskog kongresa dokaz kontinuiteta “antisrpske politike KPJ”. Ratko Dmitrović smatra da su odluke kongresa KPJ u Drezdenu uzrok svih kasnijih nevolja Srbije, i da su tamo donete odluke za “stalnu borbu protiv srpstva i pravoslavlja”.

Drugi autori podsećaju da odluke Drezdenskog kongresa o ustanku i rušenju Kraljevine SHS nisu posledica nikakve “antisrpske politike”, već takozvane politike „Trećeg perioda“ u Kominterni, koju je odlikovalo viđenje da je kraj kapitalizma blizu i da će eskalacijom klasne i nacionalne borbe ubrzati izbijanje neminovnih socijalističkih revolucija u Evropi.

Kod jugoslovenskih komunista ovo uverenje je bilo ojačano vanrednom situacijom u domovini, gde je kriza izazvana atentatom na Stjepana Radića bila u punom jeku. Istoričar Stefan Gužvica zaključuje da je ova nacionalna politika, zasnovana na ideji da je Jugoslavija projekat velikosrpske buržoazije, značajno doprinela padu popularnosti komunista među Srbima.

Odluke Drezdenskog kongresa su ubrzo formalno pobijene. Već krajem 1934. godine, na Četvrtoj zemaljskoj konferenciji u Ljubljani, KPJ poziva na oružani ustanak protiv režima, ali izostavlja poziv na rasparčavanje zemlje.

Ta odluka je potvrđena na Splitskom plenumu CK KPJ, juna 1935. godine, kao i na Sedmom kongresu Kominterne dva meseca kasnije. KPJ tada priznaje pravo na samoopredeljenje, ali ne insistira na raspadu Jugoslavije. U narednim godinama, ovo gledište će se iskristalisati i KPJ će početi da se zalaže za federalnu Jugoslaviju, koja će biti izgrađena na politici Narodnog fronta, a ne na Drezdenskom kongresu.

novidani.com

Pročitajte još