Ideolozi Vladimira Putina duže od decenije cijelu propagandnu mašineriju upregli su kako bi širili strah od “obojene revolucije”. S obzirom da je u ovoj zemlji odavno uništena bilo kakva mogućnost da se vlast promijeni na izborima gušenje svakog pokušaja pobune naroda dugogodišnja je opsesija Putinovog režima.
Kada je opozicija 2019. osjetila da može pobijediti Putinovu stranku u Moskvi na izborima za gradsku Dumu opozicionim kandidatima nije dozoljeno učešće na izborima. Kao odgovor na to pozvali su svoje pristalice da na “pametno glasanje” protiv vlasti i desila se pobjeda Komunističke partije. Ali više glasova nije značilo ništa, jer su komunisti sa 499 hiljada glasova dobili samo 13 mandata a Putin sa 495 hiljada glasova čak 25. Preostalih 7 dobile su ostale stranke koje su skupa imale pola miliona glasova.
Trik je u tome da je Putin izborne jedinice nacrtao tako da ga je gotovo nemoguće pobijediti. Zbog toga je paranoja od obojene revolucije počela sama sebe da ostvaruje jer je svaka opozicija odavno svjesna uzaludnosti demokratskog otpora pod ovakvim pravilima igre.
Kada se u susjednoj Ukrajini desila jedna takva revolucija, strah od njenog prelijevanja zavladao je ne samo u Rusiji nego i u drugim državama nastalim raspadom SSSR-a u kojima se vlast nikad nije mijenjala na izborima i manje više se prenosi sa “oca na sina”. Zbog toga širenje straha od “Euromajdana” i tragedije koje će takva pobuna nemonovno donijeti zauzima centralno mjesto u ruskoj propagandi.
Euromajdan
Kijev je 21. novembra 2013. postao epicentar jednog od najvećih društvenih pokreta u ukrajinskoj istoriji – Evromajdana. Tog dana hiljade građana okupilo se na Trgu Nezavisnosti kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo vlastima koje su odlučile da odustanu od potpisivanja sporazuma sa Evropskeom unijom.
Proteste je izazvala iznenadna odluka predsjednika Viktora Janukoviča da ne potpiše Sporazum o pridruživanju između Evropske unije i Ukrajine , umjesto toga da je izabrao bliže veze s Rusijom i Evroazijskom ekonomskom unijom .
Protesti su počeli mirno, a građani su nosili plavo-žute zastave Evropske unije, izražavajući želju da se približe evropskim vrijednostima. Međutim, oubrzo su prerasli u sukobe koristila silu u pokušaju da uguši proteste.
“We, Ukrainians, are a European nation. And we’ll fight for our future. Because Ukraine is Europe 🇺🇦🇪🇺”
— UkraineWorld (@ukraine_world) November 21, 2023
Revolution of Dignity of 2013-2014.
🎥: Andriy Dubchak (personal archive and for Radio Svoboda)#StandWithUkraine pic.twitter.com/Fa5ER2IsU7
Tokom ustanka, Trg nezavisnosti (Majdan) u Kijevu bio je ogroman protestni kamp okupiran od strane hiljada demonstranata i zaštićen improvizovanim barikadama. Imao je kuhinje, punktove prve pomoći i prostore za emitovanje, kao i bine za govore, predavanja, debate i predstave. Nasilno rasturanje demonstranata 30. novembra izazvalo je dodatni gnev. Čuvale su je jedinice ‘Samoodbrane Majdana’ sastavljene od dobrovoljaca u improvizovanim uniformama i šlemovima, sa štitovima i naoružani palicama, kamenjem i benzinskim bombama.
Sredinom decembra 2013. protesti su dostigli vrhunac, a Kijev je postao poprište sukoba između demonstranata i policije. Demonstranti su se protivili onome što su vidjeli kao široko rasprostranjenoj vladinoj korupciji , zloupotrebi vlasti , kršenju ljudskih prava , i utjecaju oligarha .
Protesti su održani i u mnogim drugim dijelovima Ukrajine. U Kijevu je 1. decembra došlo do sukoba sa policijom ; a policija je napala kamp 11. decembra . Protesti su se pojačali od sredine januara, kao odgovor na vladu koja je uvela drakonske zakone protiv protesta .
Od 19. do 22. januara u ulici Hruševskog došlo je do smrtonosnih sukoba . Demonstranti su tada zauzeli vladine zgrade u mnogim regionima Ukrajine. Pobuna je kulminirala 18. i 20. februara, kada su žestoke borbe u Kijevu između aktivista Majdana i policije rezultirale smrću skoro 100 demonstranata i 13 policajaca .
Kao rezultat toga, Janukovič i parlamentarna opozicija potpisali su 21. februara sporazum o uspostavljanju privremene vlade jedinstva, ustavnih reformi i prijevremenih izbora. Policija je tog popodneva napustila centar Kijeva, a zatim su Janukovič i drugi ministri vlade te večeri pobjegli iz grada. Sljedećeg dana, parlament je smijenio Janukoviča s funkcije i uspostavio privremenu vladu . Ove događaja ubrzo je pratila ruska aneksija Krima i proruski nemiri u istočnoj Ukrajini, koji su na kraju eskalirali u rusko-ukrajinski rat .
Ruski analitičar Kamil Galeev smatra da se Putin nikada nije pomirio sa gubitkom Ukrajine 2014. godine i da je proevropska vlast u Kijevu prevashodno politički problem za Kremlj.
Paranoja od “obojene revolucije” i uzroci rata u Ukrajini
Vladimir Putin na vlasti je preko 23 godine a u zemalja koje su saveznice Rusije vlast se nije mijenjala od 90-ih godina ili se naprasno prenosi sa oca na sina. Režimi u kojima je uništena bilo kakva mogućnost da se vlast promijeni na izborima godinama kroz zvaničnu propagandu upozoravaju na opastnost od “obojene revolucije” i vremenom je taj strah počeo sam sebe da ostvaruje.
Protesti u Kazahstanu u januaru 2022. godine samo mjesec dana prije invazije na Ukrajinu naveli su Putina da pošalje vojsku i pomogne tamošnjim vlastima u gušenju protesta. Demonstranti su rušili kipove Nursultana Nazarbajeva a vlast je požurila vratiti ime glavnog grada iz Nursultan u Astana kako bi umirila proteste. Strah od ovog scenario širio se Rusijom, Bejlorusijom i Centralnom Azijom.
S obzirom da je Putin u samoj Rusiji odavno onemogućio bilo kakav vid demokratskog otpora i promjene vlasti na izborima, uspjeh revolucije u Ukrajini 2014. godine i strah od njenog prelijevanja u Rusiju za vlast je bio prvorazredni politički problem. Jer imati u susjednoj i nekad bratskoj državi iz koje vijesti putuju svakodnevno, demokratske izbore na kojima se predsjednik promijenio nakon samo četiri godine i ne prenosi se vlast sa oca na sina radi “očuvanja stabilnosti”, predstavlja veliki izazov za autoritarni model vladavine u ovom dijelu svijeta.
Ukoliko je želio “oslobođenje Donbasa” Putin je mogao to izvesti kao 2014. godine bez izravnog uplitanja u sukob. Pa zašto to onda nije uradio? Zato što poanta cijelog sukoba nije širiti se u Ukrajini nego spriječiti da ona postane model za Rusiju.
Ukrajina je problem na unutrašnjem planu
Ono što se od 2014. godine dogodilo u Ukrajini je upravo onaj crni scenario “obojene revolucije” kojim su ruski nacionalisti plašili svoje građane. Veliki dio Ukrajine govori ruski jezik i zapravo se radi o istom kulturnom i jezičnom prostoru.
Barijere uopće nema, sve je međusobno povezano. Dakle, sve što se događa u Ukrajini odmah će se odraziti na Rusiju, u javnom diskursu u masovnom mišljenju, u načinu razmišljanja ljudi.
Dakle, najgori scenarij je jasno drugačiji i funkcionalni sustav u Ukrajini kao potencijalni model za Rusiju. Sistem u kojem je moguće na izborima promjeniti vlast kao alternativa sistemima u kojima se vlast prenosi sa oca na sina poput Čečenije, Azerbejdžana, Turkmenistana. Nije tajna da jedan takav model u Rusiji ima jezgro simpatizera.
Kako ruska vojska nije uspjela zauzeti Kijev često se može čuti da to zapravo i nije bio cilj “specijalne operacije”. Sve više se govori da je Ukrajina platila cijenu time što je njena ekonomija i infrastruktura uništena. Cilj je jednostavno stvoriti dovoljno razaranja i haosa, tako da bi ukrajinski model bio neprivlačan u očima Rusa.
Možda prava publika ove predstave nije ni Ukrajina, ni Zapad, već sami Rusi. A cilj je naučiti jednu jednostavnu lekciju – ako izađete na ulicu dobićete ovo.
Poruka koju su teoretičari obojenih revolucija slali u prethodnom periodu sve češće se čuju nakon što se odustalo od zauzimanja Kijeva. Ključna poruka koja se šalje jeste da je jedini rezultat protesta, građanskih nemira i pobuna smrt i pustoš – čak i u slučaju uspjeha.
Većina njih zapravo nikada nije ni strahovala od poraza na izborima, jer su sve mogućnosti demokratske promjene vlasti odavno uništene. Jedina mogućnost koju se plaše je upravo repriza događaja iz Ukrajine 2014. godine i zato je glavna poruka protesti nikome nisu donijeli dobro a tome osim Libije i Sirije sada svjedoči i Ukrajina.