Novi Dani
Sa ove distance

Prije 50 godina Tito ugušio Hrvatsko proljeće, Tuđman i ostali optuženi za kontrarevoluciju i separatizam

Foto:Wikipedia

U ranu zoru 11. 1. 1972. godine uhapšeno je deset učesnika Hrvatskog proljeća : Franjo Tuđman, Marko Veselica, Šime Đodan, Hrvoje Šošić, Vlado Gotovac, Vlatko Pavletić, Jozo Ivičević-Bakulić, Ante Glibota, Zvonimir Komarica i Ante Bačić.

Bila je to posljedica Titove odluke o gušenju pokreta, koja je donesena još prethodne godine na sjednici u Karađorđevu i zbog koje je veći dio hrvatskog republičkog vodstva već bio uklonjen s položaja.

Uhapšeni su dovedeni pred sudove, pod optužbama za nacionalizam, kontrarevolucij iu separatizam. Sljedećih dana uhapšeni su i drugi pojedinci, a mnogi su ostali bez posla. U inostranstvo su tada emigrirali neki hrvatski intelektualci poput Brune Bušića, Ivana Cerovca, Zlatka Markusa.

Vodeći hrvatski komunisti Savka Dabčević-Кučar i Miko Tripalo su bili smenjeni sa svojih državnih i partijskih položaja a mnogi aktivisti i vođe Maspoka uhapšeni i pozatvarani.

“Etatisti, unitaristi i velikosrpski šovinisti nam nude nam Jugoslaviju, kakvu ne želimo i nećemo! Hrvatski šovinisti žele razbijanje Jugoslavije kakva nam je u interesu i koju hoćemo. Svi oni ne vide socijalistički interes radničke klase”, govorila je uz ovacije mase Savka Dabčević Kučar koja se u partizanima borila od 1943. godine.

Promjene su se desile i u JNA a tada je penzionisan general Janko Bobetko, partizanski borac koji će igrati ulogu u ratu 90-ih.

Najistaknutiji protagonisti hrvatskog proljeća od političara su još su bili i Pero Pirker, Ivan Šibl, Dragutin Haramija i dr., od intelektualaca Vlado Gotovac, Marko Veselica, a među studentima Dražen Budiša i Ivan Zvonimir Čičak, koji su, kao i brojni drugi osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne.

Protiv Hrvatskog proljeća i MASPOK-a su se javno izjasnili članovi zagrebačkog Praxis-a (Rudi Supek i Milan Кangrga, kao najistaknutiji članovi ove grupe).

Posljedice

Hrvatsko proljeće bilo je nacionalni pokret nastao u redovima Saveza komunista Hrvatske 1970. i 1971. protiv unitarizma, s kojim su išle ukorak i težnje za reformom ekonomskog kulturnog i političkog života u kulturnim institucijama, među intelektualcima, znanstvenicima i studentima.

Hrvatsko proljeće nakon svoga gašenja imalo je veliki utjecaj na Tita i budućnost SFRJ i SKJ. Jugoslavenski Ustav bio je promijenjen 1974. na taj način da je ispunio pojedine zahtjeve Hrvatskog proljeća.

Dopuštena je opcija secesije narodima Jugoslavije (u Uvodnom dijelu Ustava 1974 u Osnovnom načelu I, rečenicom “Narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakog naroda na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na otcjepljenje … ostvaruju i obezbjeđuju … nacionalnu slobodu i nezavisnost;”), koje je pravo, doduše, cijelim republikama dano tek uz ozbiljno ograničenje (sročeno u Članu 5, stav 3: “Granica Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ne može se mijenjati bez saglasnosti svih republika i autonomnih pokrajina.” i kojemu sliči npr. nešto blaže ograničenje u EU, gdje je za izlazak članice iz Unije potrebno dopuštenje 55 posto zemalja članica koje obuhvaćaju najmanje 65 posto stanovnika EU), svaka republika imala je svoju autonomnost.

Po nekim ocjenama obračun sa pristalicama Hrvatskog proljeća i istovremeno sa liberalima unutar rukovodstva Saveza komunista Srbije, samo je otvorio prostor za jačanje hrvatskog i srpskog nacionalizma koji će dovesti do raspada Jugoslavije.

Na prvim izborima u Hrvatskoj 1990. godine, HDZ predvođen Franjom Tuđmanom je pobijedio hrvatske komuniste sa oko 200.000 glasova više dok su bivši komunisti Savka Dapčević Kučer, Mika Tripalo i ostali okupljani oko Koalicije narodnog sporazuma osvojili oko 440.000 glasova.

Pročitajte još