Slom Užičke Republike 1. decembra 1941. godine bio je težak udarac za partizanski pokret u Srbiji koji se do dolaska Crvene armije na istočne granice Jugoslavije u jesen 1944. godine nije oporavio.
Svoju borbu jedinice NOVJ nastavile su najvećim dijelom na teritoriji pod kontrolom NDH i Italije gdje se ustanak dalje razvijao uprkos teškim uslovima i brutalnosti neprijatelja, a posebno su iskoristili pad Italije 1943. za širenje pokreta.
O razlozima sloma partizanskog pokreta u Srbiji i jačanju četnika u dokumentarnom filmu “Jugoslavija u ratu” snimljenom 1991. godine govorili su ključni akteri ovih događaja među kojima je bio i Milovan Đilas, član najužeg rukovodstva KPJ i vrhovnog štaba NOVJ, kasnije disident i i kritičar Josipa Broza Tita.
On objašnjava da je u ljeto 1941. godine u Srbiji bilo najveće raspoloženje za ustanak gdje je on i podignut ali je nakon njemačkog protuudara i sloma Užičke Republike, došlo do velike promjene u raspoloženju stanovništva prema partizanima.
-Nismo bili svjesni da se situacija u Srbiji promijenila. Mislili smo da je Srbija ostala manje više kakva je i bila, doduše jeste sa uticajem četnika povećanim ali smo mislili da će nas seljaci primati onako prijateljski ili bar ne zlonamjerno kao što su nas primali. Mislili smo da će nam prilaziti novi borci i tako dalje. Mi smo u tim iluzijama oko Srbije živjeli duže vremena, ispričao je Milovan Đilas, član vrhovnog štaba NOVJ.
Đilas dalje objašnjava da je stav Vrhovnog štaba NOVJ bio da treba održati manje odrede u Srbiji koji bi nastavili borbu ali ni to nisu uspjeli jer su komunisti politički loše stajali u Srbiji.
-Stav vrhovnog štaba je bio da se vrati Kosmajski odred i Posavska četa koji su bili odlični. Nestali su potpuno, potpuno su uništeni. Na toj liniji je ostao Valjevski partizanski odred, on je bio najveći, imao je preko 2.000 boraca ali je u toku zime 1941. potpuno uništen, navodi on.
Umirivanje Srbije
U ovom dijelu serijala RTS-a koji se zove Umirivanje Srbije akteri i istoričari iznose stav da je slom partizana u Srbiji imao kako vojni tako i politički karakter. Kao razloge navode i brutalnost neprijatelja koji je vršio masovne odmazde nad civilnim stanovništvom.
Prof.dr Branko Petranović navodi da je baza KPJ u Srbiji bila potpuno uništena, posebno u Beogradu gdje je beogradska partijska organizacija postala “kasapnica kadrova”.
-Političko i vojno rukovodstvo NOP-a u Srbiji je bilo obezglavljeno, zapadno srbijanski odredi doživjeli su jednu veliku dramu jer su progonjeni od strane 30.000 kvislinških i neprijateljskih vojnika, navodi on.
Profesor Petranović navodi da su komunisti do te mjere loše stajali da i pojedini kadrovi nisu vjerovali u pobjedu.
Tako je sekretar KPJ za Srbiju Blagoje Nešković veći dio rata proveo u Beogradu gdje je manji fokus stavio na borbu protiv okupatora a veći na pripremu logistike za izvlačenje kadrova nakon partizanskog poraza.
Ipak situacija se naglo promijenila dolaskom Crvene armije na istočne granice Jugoslavije kada dolazi do masovnog pokreta partizanskih snaga na istok koje su im krenule u susret.