Putinova invazija na Ukrajinu već je odnijela stotine hiljada žrtava na obje strane a kako vrijeme odmiče sve je manje onih koji razumiju šta Rusi uopšte pokušavaju postići.
S obzirom da je vlast u Kijevu bila spremna na pregovore oko članstva u NATO-u i bezbjednostnih garancija koje je Putin tražio prije invazije, brz rasplet događaja u februaru i munjevit napad ruske vojske na Ukrajinu iz svih pravaca mnoge je naveo na zaključak da je pravi cilj operacije bio rušenje vlasti u Kijevu.
Ruski analitičar Kamil Galeev smatra da se Putin nikada nije pomirio sa gubitkom Ukrajine 2014. godine i da je proevropska vlast u Kijevu prevashodno politički problem za Kremlj.
Paranoja od “obojene revolucije”
Vladimir Putin na vlasti je preko 23 godine a u zemalja koje su saveznice Rusije vlast se nije mijenjala od 90-ih godina ili se naprasno prenosi sa oca na sina. Režimi u kojima je uništena bilo kakva mogućnost da se vlast promijeni na izborima godinama kroz zvaničnu propagandu upozoravaju na opastnost od “obojene revolucije” i vremenom je taj strah počeo sam sebe da ostvaruje.
Protesti u Kazahstanu u januaru 2022. godine samo mjesec dana prije invazije na Ukrajinu naveli su Putina da pošalje vojsku i pomogne tamošnjim vlastima u gušenju protesta. Demonstranti su rušili kipove Nursultana Nazarbajeva a vlast je požurila vratiti ime glavnog grada iz Nursultan u Astana kako bi umirila proteste. Strah od ovog scenario širio se Rusijom, Bejlorusijom i Centralnom Azijom.
S obzirom da je Putin u samoj Rusiji odavno onemogućio bilo kakav vid demokratskog otpora i promjene vlasti na izborima, uspjeh revolucije u Ukrajini 2014. godine i strah od njenog prelijevanja u Rusiju za vlast je bio prvorazredni politički problem. Jer imati u susjednoj i nekad bratskoj državi iz koje vijesti putuju svakodnevno, demokratske izbore na kojima se predsjednik promijenio nakon samo četiri godine i ne prenosi se vlast sa oca na sina radi “očuvanja stabilnosti”, predstavlja veliki izazov za autoritarni model vladavine u ovom dijelu svijeta.
Ukoliko je želio “oslobođenje Donbasa” Putin je mogao to izvesti kao 2014. godine bez izravnog uplitanja u sukob. Pa zašto to onda nije uradio? Zato što poanta cijelog sukoba nije širiti se u Ukrajini nego spriječiti da ona postane model za Rusiju.
Zašto je ugušeno Praško poljeće?
Da bi shvatili način razmišljanja u Rusiji moramo se vratiti malo dublje u prošlost. Svi znamo za sovjetske invazije na Mađarsku 1956. i Čehoslovačku 1968. Uostalom, Varšavski pakt je poznat kao jedini vojni savez u istoriji koji se borio samo protiv svojih članica. Ali zašto nije je došlo do odmazde protiv Rumunije koja je isto tako bila neposlušna članica ili protiv Albanije koja je napustila Varšavski pakt 1961. godine?
Rumunski čelnici, i Ceaușescu i njegov prethodnik Gheorghiu-Dej, ponašali su se nezavisno od SSSR-a. Njihova politika bila je na ruskom jeziku poznata kao особый курс – drugačiji/posebni kurs, koji nije u skladu s politikom Moskve. Bili su prilično neposlušni.
Bukurešt je prigovorio snagama Varšavskog pakta kojima zapovijedaju sovjetski generali. Godine 1968. Ceausescu je podigao ogromne demonstracije protiv sovjetske invazije na Čehoslovačku u kojoj Rumunija nije htjela učestvovati.
U socijalističkom bloku Rumunija je neprestano stvarala probleme. Uspostavili su diplomatske odnose sa Zapadnom Njemačkom (SSSR to nije dozvolio, jer BDR nije priznavao granice DDR-a).
Možda zvuči nevjerojatno, ali Rumunija je pokušala postaviti teritorijalne zahtjeve prema SSSR-u. Rumuni su tvrdili da Besarabiju i Sjevernu Bukovinu koje su anektirali Sovjeti 1940. treba vratiti natrag.
Pa zašto Sovjeti nisu ništa učinili? Pokrenuli su invaziju na Mađarsku i Čehoslovačka ali Rumuniju i Albaniju nikada nisu namjeravali dirati.
Jedan od mogućih odgovora je da Rumunija nikada nije predstavljala unutar političku prijetnju. Jer Rumuniju niko u SSSR-u nije smatrao potencijalnim uzorom, pozitivnim primjerom. Ovo se pogotovo odnosi na Albaniju.
Iz perspektive sovjetskih komunista, Rumunija je bila vrlo nalik SSSR-u, samo inferiorna. Niko u SSSR-u nikada nije rekao ‘Volio bih da smo više kao Rumunija.
Tako je rumunjski režim bio pošteđen, jer nije bio toliko drugačiji i stoga se nije mogao smatrati potencijalnom alternativom sovjetskom poretku. U međuvremenu, političke transformacije u Mađarskoj i u Čehoslovačkoj bile su previše opasne u kontekstu sovjetske unutarnje politike. Pokušaj pravljenja “socijalizma sa ljudskim licem” od strane Dubčeka u Čehoslovačkoj za vrijeme Praškog proljeća smatralo se guranjem prsta u oko vladajućoj garnituri KP SSSR-a.
Zapravo, čak i oni koji su podržavali sovjetski sustav, vjerujući da je to njihova zaštita od haosa i nereda, mogli su vidjeti da je alternativa moguća i potpuno funkcionalna a Dubčekova Čehoslovačka je bila upravo to “socijalizam sa ljudskim licem”, medijskim i svim drugim slobodama. Tako bi javno mnijenje unutar SSSR-a krenulo u smjeru ovih novih uzora.
Čehoslovačka je iz kulturnih razloga bila opasnija od Mađarske. Čehoslovačka je slavenska, manje je bilo jezičko-kulturnih barijera i Rusi bi se prirodnije uspoređivali sa slavenskim zemljama.
Ukrajina je problem na unutrašnjem planu
Ono što se od 2014. godine dogodilo u Ukrajini je upravo onaj crni scenario “obojene revolucije” kojim su ruski nacionalisti plašili svoje građane. Veliki dio Ukrajine govori ruski jezik i zapravo se radi o istom kulturnom i jezičnom prostoru.
Barijere uopće nema, sve je međusobno povezano. Dakle, sve što se događa u Ukrajini odmah će se odraziti na Rusiju, u javnom diskursu u masovnom mišljenju, u načinu razmišljanja ljudi.
Dakle, najgori scenarij je jasno drugačiji i funkcionalni sustav u Ukrajini kao potencijalni model za Rusiju. Sistem u kojem je moguće na izborima promjeniti vlast kao alternativa sistemima u kojima se vlast prenosi sa oca na sina poput Čečenije, Azerbejdžana, Turkmenistana. Nije tajna da jedan takav model u Rusiji ima jezgro simpatizera.
Kako ruska vojska nije uspjela zauzeti Kijev često se može čuti da to zapravo i nije bio cilj “specijalne operacije”. Sve više se govori da je Ukrajina platila cijenu time što je njena ekonomija i infrastruktura uništena. Cilj je jednostavno stvoriti dovoljno razaranja i haosa, tako da bi ukrajinski model bio neprivlačan u očima Rusa.
Možda prava publika ove predstave nije ni Ukrajina, ni Zapad, već sami Rusi. A cilj je naučiti jednu jednostavnu lekciju – ako izađete na ulicu dobićete ovo.
Poruka koju su teoretičari obojenih revolucija slali u prethodnom periodu sve češće se čuju nakon što se odustalo od zauzimanja Kijeva. Ključna poruka koja se šalje jeste da je jedini rezultat protesta, građanskih nemira i pobuna smrt i pustoš – čak i u slučaju uspjeha.
Većina njih zapravo nikada nije ni strahovala od poraza na izborima, jer su sve mogućnosti demokratske promjene vlasti odavno uništene. Jedina mogućnost koju se plaše je upravo repriza događaja iz Ukrajine 2014. godine i zato je glavna poruka protesti nikome nisu donijeli dobro a tome osim Libije i Sirije sada svjedoči i Ukrajina.